Pripovjedač sjedi u drugorazrednom vagonu vlaka Yokosuka-Tokio i čeka signal da krene. U posljednjoj sekundi seoska djevojka, stara oko trinaest do četrnaest, s grubim, iscrpljenim licem, upada u kočiju. Stavljajući čvor s stvarima na koljena, ona stisne kartu treće klase u smrznutu ruku. Pripovjedačicu nervira njezin uobičajeni izgled, njezina dosadnost, što joj onemogućuje da uopće razumije razliku između drugog i trećeg razreda. Djevojčica mu se čini živim utjelovljenjem sive stvarnosti. Pregledavši novine, pripovjedač nestaje. Kad otvori oči, vidi da djevojka pokušava otvoriti prozor. Pripovjedač hladno gleda njezine neuspješne napore i ne pokušava joj ni pomoći, smatrajući svoju želju ćudom. Vlak ulazi u tunel i upravo se u tom trenutku otvara prozor s kucanjem. Kočija se napuni ugušujućim dimom, a pripovjedač, koji pati od grla, počne kašljati, a djevojčica se naginje kroz prozor i veseli se prema vlaku. Pripovjedač želi grditi djevojku, ali tada vlak napušta tunel, a miris zemlje, sijena i vode izliva se na prozor. Vlak prolazi kroz slabo predgrađe. Iza barijere pustinjskog prijelaza su tri dječaka. Kad vide vlak, podižu ruke uvis i viču neki nerazumljiv pozdrav. U tom trenutku djevojka izvadi tople zlatne mandarine s boka i baci ih kroz prozor. Pripovjedač odmah razumije sve: djevojka odlazi na posao i želi zahvaliti braći koja je otišla na potez kako bi je provela. Pripovjedač gleda djevojku potpuno drugačijim očima: pomogla mu je da "bar na trenutak zaboravi na svoj neizrecivi umor i čežnju i na nerazumljivi, temeljni, dosadni ljudski život".