Već tri mjeseca smisao života za Alberta strpljivo je čekao više sati na svoju voljenu Anu. Složili su se da će je svaki dan, od tri do sedam sati, čekati, a on je strpljivo čekao, svaki put satima, a često uzalud. Anna se ne usudi napustiti dom ako muž odgađa. Bolna očekivanja potkopavaju Albertovu snagu i učinkovitost: on nije u stanju čitati novine, pa čak ni pisati pismo. Već je treći dan da je nije vidio; nepodnošljivi sati čekanja dovode Alberta u poludjelo stanje očaja. Jurio je po sobi, izgubivši razum od čežnje. Albert i Anna žive u atmosferi anksiozne i gorljive nježnosti, u stalnom strahu da bi se mogli nehotice odavati. Sviđa mu se što je njihov odnos okružen najdubljom misterijom, ali još bolnije doživjeti dane poput ovog. Muči ga strah da je Anina kuća posumnjala u njihovu vezu, ali najvjerojatnije, misli, Anna je ozbiljno bolesna i ne može ustati iz kreveta.
Albert odlazi do Anine kuće i vidi da su sva svjetla ugašena, a samo joj se svjetlost probila kroz prozor. Kako saznati što nije u redu s njom? Dolazi do štedljive misli da u slučaju njene bolesti može proći glasnik o njenom zdravlju, a glasnik ne treba znati tko mu je naredio. Tako saznaje da je Anna ozbiljno bolesna od tifusa i da je njezina bolest vrlo opasna. Albert nepodnošljivo pati od misli da bi Anna sada mogla umrijeti, a on je ne bi trebao vidjeti prije njene smrti. Ali ne usuđuje se ni sada pojuriti prema gore svojoj voljenoj, bojeći se naštetiti njoj i sebi objavljujući njihov roman. Razbijen srcem, napola zaboravljen, Albert luta oko kuće svoje voljene, ne usuđujući se otići da se oprosti od nje.
Prošao je tjedan dana od njihovog posljednjeg datuma. Rano ujutro Albert potrči do Anine kuće, a sluga javlja da je Anna umrla prije pola sata. Annine mučne sate čekanja izgledaju najsretnije u životu. I opet, heroju nedostaje hrabrosti da uđe u sobe, a on se vrati za sat vremena, nadajući se da će se stopiti s gomilom i proći neopaženo. Na stepenicama nailazi na strance koji tuguju, a oni mu samo zahvaljuju na posjeti i pažnji.
Napokon prelazi u spavaću sobu pokojniku. Kad ju opazi, oštra bol stisne mu srce, spreman je vrisnuti, pasti jecajući na koljena, poljubiti je u ruke ... Ali tada Albert primjećuje da nije sam u sobi. Netko drugi, zaokupljen tugom, kleči pored kreveta, držeći ruku pokojnika. I čini se da je Albert nemoguće i apsurdno sada jecati u prisutnosti ovog čovjeka. Ode do vrata, okrene se i na Aninim usnama pronađe prezirni osmijeh. Osmijeh mu zamjera što je stranac na smrtnoj postelji svoje voljene žene i ne usuđuje se nikome reći da ona pripada njemu i samo on ima pravo ljubiti je u ruke. Ali ne usuđuje se izdati. Snaga srama odvlači ga iz Anine kuće, jer shvaća da se ne usuđuje oplakivati je, poput ostalih, da ga je mrtva ljubljena odvezla jer se od nje odrekao.