(345 riječi) Nikolaj Vasiljevič Gogol obdario je pjesmu Mrtve duše ne samo intrigantnim naslovom i originalnim zapletom, već i velikim brojem lirskih digresija. Djelo je ispunjeno argumentima koji su malo važni za glavni tijek opisanih događaja.
U prvom poglavlju autor čitatelja upoznaje s dvije vrste ljudi: debelim i tankim. On i druge stavlja na stranice svoje knjige, govoreći kako su debeli uspješniji u modernom svijetu pisaca. Počevši opisivati Manilov lik, Gogol žali što je portretiranje tipičnih likova mnogo teže od originalnih. Humor i spontanost jezika omogućuju publici da bude prilagođena daljnjem razvoju zavjere i ponekad nagovještava sliku junaka, o kojoj će uskoro biti govora.
Prije nego što je opisao prizor u kojem se Chichikov smije nad nadimcima Plyushkina, autor se prisjeća kako je u djetinjstvu bio vrlo dojmljiv. Pripovjedač je fantazirao, promatrajući neznanke, burno je reagirao na bilo koju manifestaciju ljudskog života, na svaki svijetli detalj oko sebe. Ali sada je počeo viđati "vulgarnu pojavu" ljudi i zašutio. "Oh, moja mladost! O moja svježina! " - uzdahne autor.
Nikolaj Vasilijevič mnogo je pozornosti posvetio lirskim digresijama o ruskom jeziku. Pisac uspoređuje različite jezike i kaže da im samo srčana riječ pametno izbija iz srca. Riječ toliko govori da u svakom trenutku može predstaviti zahtjevnog čitatelja i izložiti ga samu. Autor navodi razne vrste pisaca i sam postaje romantičar ili realist, a ostaje dosljedan satiričar.
Najpoznatije povlačenje u pjesmi Mrtve duše posvećeno je brzoj vožnji koju voli svaki Rus. Opis senzacija s Chichikovih putovanja odražava se na sudbinu Rusije. Gogol uspoređuje s njom tri konja koji trče u nepoznatom pravcu. Kad autor pita Rusiju kamo leti, on ne dobija odgovor. Slika ove trojice prenosi pisčevo razumijevanje njegove tajanstvene zemlje i pokazuje njegovu ljubav prema njoj.
Zahvaljujući lirskim digresijama, Nikolaj Vasiljevič Gogol može se složiti da je "Mrtva duša" pjesma, a ne roman. Autorovo raspoloženje i osobna iskustva mogu proširiti raspon tema obuhvaćenih radom i uroniti čitatelja u svijet koji je stvorio autor. Da pripovjedač nije uspio bez tih razmišljanja i ograničio se na jednostavan opis zapleta, tada mrtve duše ne bi bile takav očaravajući tekst kakav danas imamo priliku proučavati.