Jednom je Zoshchenko bio s Gorkyjem. A Gorky mu je rekao: što bi ti, Mihael Mihalych i sav taj jazz, ovdje ne napisao u ovom svom fantastičnom, da tako kažem, načinu cijele povijesti čovječanstva? Tako da, dakle, vaš junak, laik, sve razumije i vaš sastav to, figurativno rečeno, dovodi do same, oprosti, jetre. Napisali bi tako: sa svim uvodnim riječima, na mješavini komunalnog žargona i, klerikalno, klerikalno, na takav, znate, visoko umjetnički način, koji bi bez obrazovanja svi razumjeli. Jer oni koji su obrazovani, ugrožena su klasa i moraju se, kažu, objasniti jednostavnima.
A Mikhal Mikhalych ga je slušao i napisao nešto takvo. Piše s beskrajnim ponavljanjima istih fraza, jer je misao junaka-pripovjedača, da tako kažem, bijedna. Piše smiješnim svakodnevnim detaljima kojima zaista nije bilo mjesta. A on, grubo rečeno, poštovani građani i građani, naravno, ovdje ruši kao ideolog, jer će njegov prosječni čitatelj upravo takvu knjigu preletjeti od smijeha, ali neće dobiti nikakvu korist za sebe, beskorisno je preobražavati ga. No, kao umjetnik, Mihahal Mikhalych ostvaruje veliku pobjedu, jer na smiješnom buržoaskom jeziku iznosi pikantne činjenice iz različitih tamošnjih svjetskih povijesti, pokazujući što se događa s ovom svjetskom poviješću i općenito s bilo kakvim osjetljivim stvarima, ako se filičar, grubo rečeno, šalica lansira u svoje šape.
Evo ga, to znači, na takvom jeziku piše Plavu knjigu, dijeleći je na pet dijelova: Novac, ljubav, lukavstvo, neuspjesi i nevjerojatni događaji. On, naravno, želi biti koristan pobjedničkoj klasi i općenito. Stoga priča priče iz života raznih svećenika, kraljeva i drugih slabo obrazovanih krvoloka koji su tiranizirali radne ljude i pustili ih da padnu u sramotnu jamu povijesti. Ali cijeli trik, drugovi građani, sastoji se u tome što u svaki odjeljak stavlja još nekoliko priča iz sovjetskog života, novog, socijalističkog života, a iz tih priča izravno proizlazi da su pobjednički ljudi isti, oprostite, šaljiv i u smislu prevare ni najmanje ne podležu krvolocima poput Katarine Velike ili Aleksandra makedonskog zapovjednika. I od Mihaela Mihalyha ispada da čitava ljudska povijest nije put pobunjeničke klase do svoje, što znači trijumf, već jedno grandiozno kazalište apsurda.
Evo, dakle, piše o stanaru koji je osvojio novac, i kako je taj stanar svojim novcem otišao kod gospodarice, a onda mu je ukraden novac, i ta mala kuća ga je potjerala, i on se vrlo dobro vratio svojoj ženi, čije je lice puno suza već bucmast. A on uopće ne koristi riječi "muškarac" ili "žena", već samo "stanar" i "vena". Ili piše u rubrici „Ljubav“ o tome kako se supruga jednog zaposlenika, oprosti, zaljubila u jednog glumca, očaravajući je svojom veličanstvenom igrom na pozornici. Ali on je bio obitelj i nisu se imali gdje upoznati. I upoznali su se kod njene prijateljice. I suprug ove dame koja se jako lijepo zaljubila u umjetnika otišao je ovom prijatelju, a supruga našeg umjetnika otišla je susjedu ovog prijatelja, kao da pije čaj i kolače, ali zapravo će svi odmah razumjeti kakve su kolače imali. I tada bi se svi trebali naljutiti i vjenčati, ali budući da su već imali puno djece od svih njih, to je bilo nemoguće i samo opterećujuće, i svi su oni, skandalizirajući i ukorijenivši svoju ljubav u korijenu, ostali, oprosti zbog izraza, u status quo. Ali puno krvi pokvarilo je jedno drugo, pateći, poput posljednjih taksista ili obućara, iako je bilo umjetnika i zaposlenika.
I tako žive, primjerice, pjesnici zaljubljeni, ali ne poznaju život, ili umjetnici kojima živci nisu u redu. I Mikhal Mikhalych na taj način potpisuje rečenicu svom razredu i sebi da su razdvojeni od života. Ali radni ljudi ne izlaze s njim ništa bolje, jer razmišljaju samo o tome kako popiti pivo, pljunuti suprugu u kriglu ili ne biti očišćen iz zabave. Na riječ "čišćenje" čini se da se s njima vrši udarac, a oni prestaju osjećati supstancu života u sebi (ali to je već pretrpio i Platonov). A povijesni događaji koje je predstavio Mihal Mihalic izgledaju vulgarnije, jer ih postavlja na istom jeziku kao što ostali junaci u vlaku pripovijedaju njihovom slučajnom suputniku.
A iz njega ispada da je čitava povijest čovječanstva samo novac, obmana, ljubav i neuspjeh s pojedinačnim nevjerojatnim incidentima.
I sa naše strane, ne možemo se usprotiviti takvom pristupu. I ponizno klanjamo olovku pred Michalom Mihalychom, jer još uvijek nećemo uspjeti, i hvala Bogu.
