(381 riječ) Anna Akhmatova i Marina Tsvetaeva dva su velika imena ruske poezije, koja su literaturi predstavila mnogo dušnih slika koje su odražavale osobna iskustva pjesnika, njihovu bol zbog uništenih ideala starog svijeta i njihove generacije.
Predmeti i motivi njihovih pjesama su u mnogočemu vrlo slični, budući da su imali priliku živjeti u istom povijesnom dobu, i stoga dijele bol svog vremena. Tragičnost sudbine dva velika pjesnika, njihovo neprolazno rivalstvo u književnom stvaralaštvu, stvaranje univerzalnog ljudskog lirskog lika, promatrano kroz prizmu ženske duše - sve to čini dvije stihove neobično bliske jedna drugoj.
Stihovi Akhmatove i Tsvetajeve ukorijenjeni su u klasičnoj ruskoj i svjetskoj kulturi. Oba su pjesnika oblikovala svoj pjesnički svijet pod utjecajem slika, zavjera i ideja preuzetih iz drevne ruske književnosti i antike. Motivi kršćanske filozofije, legende Starog i Novog zavjeta i biblijske slike čuju se u stihovima Tsvetaeve i Akhmatova. Ogroman utjecaj na stvaranje genija dvojice velikih autora imao je moralni i književni ideal A. S. Puškina. Međutim, svaki od njih odabrao je vlastiti put kreativnog izražavanja. Stoga su Akhmatova i Tsvetajeva dva pjesnička glasa koja različito pjevaju o jednoj stvari.
Tsvetajeva je bila oduševljena Akhmatovom poezijom, prvi put se upoznala s njezinim radom nakon objavljivanja zbirke "Večer" 1915., a kasnije joj je posvetila čitav niz pjesama "Akhmatovoj" (1916). Ali njihov prvi i jedini sastanak dogodio se tek 1941. godine. Privlačenje dvojice genija, njihovo duhovno prodiranje nije se dogodilo. Kasnije je Marina svoju entuzijastičnu ljubav prema Akhmatovi počela doživljavati kao "grešku i opsesiju", a Anna je hladno govorila o sastanku s Cvetaevom, međutim, kao i o kreativnosti uopšte. Nesumnjivo je da su razlike u likovima i stvaralačkim težnjama dviju heroina svog vremena ostavile trag na njihovu vezu.
Cvetajeva u svojim pjesmama izrazito je uronjena u sebe, tekstovi su joj "egocentrični", određena je pjesnikovim osobnim osjećajima, rijetko viđenim kroz prizmu vanjskog svijeta, koji za Marinu Ivanovnu postaje sekundarni. Njezina lirska junakinja uvijek je otmjena, ekscentrična, buntovna. Osnova Tsvetaeve umjetničke metode je duša okrenuta iznutra, "čisti lirizam", pa je pjesnikova cjelokupna kreativna baština svojevrsni samo-dokument u kojem se odražavaju emocije, osjećaji i pogledi na svijet.
Akhmatova, s druge strane, postaje pjevačica stvarnog, objektiviziranog života. Krenuvši svojim putem u školu akmeista, zalagala se za jasnoću pjesničke riječi, najveće detalje stvarnosti. Svaka njezina pjesma otkriva punoću i snagu života, stvorenu uz pomoć zvuka i boje. Njezini su tekstovi materijalni, transparentni, konkretni, čak opipljivi.
Dva glasa, bez kojih je nemoguće zamisliti rusku poeziju, odražavala su u svojim stihovima portret ere i dinamiku osjećaja, radeći to na različite načine, ali podjednako lijepo.