Svima je poznata fraza Nikolaja Zabolotskoga: "Na svijetu nema tužnijeg izdajstva nego izdaje za sebe." Kakve zaista mudre riječi! Ali što se točno krije iza izdaje sebe? Kako je moguće promijeniti sebe? I zašto je izdaja gora od bilo koje druge izdaje? Vjerujem da je autor u pravu, jer izdajući sebe i svoje ideale, zauvijek gubimo sklad u duši.
Podsjetimo junaka priče Nikole Gogola "Taras-Bulba", najmlađeg Tarasova sina, Andreja. Cijeli život otac ga je odgajao kao pravog kozaka, rodoljuba svoje domovine, učio ga zaštititi. Dijete je od djetinjstva izazivalo poštovanje i ljubav prema mjestu u kojem se rodilo i prema onima s kojima je odrastalo. Sve je to bilo deponirano u glavi, i shvaćeno je kao istina, osim koje ništa drugo ne postoji. Ali čim je Andrei upoznao djevojku, on zaboravlja svog oca, načela kojih se je pridržavao, bliske ljude i što je najvažnije - domovinu, svoju domovinu. Zauzima stranu neprijatelja. Na sličan način izdaje ne samo oca i zemlju, izdao je sebe, svoje poglede na život. I kao što pokazuje demanti priče, takve izdaje nemaju mjesta na zemlji. Taras Bulba ubio je vlastitog sina zbog njegove slabosti, jer se to ne smije oprostiti. I sam Andrei se nije oprostio pa je umro.
I u romanu Aleksandra Sergejeviča Puškina "Kapetanova kći" vidimo dva potpuno suprotna junaka. Jedna je vjerna sebi, čak i uz prijetnju smrću, u potpunosti slijedi očev ovjek: "Čuvaj svoju čast od malih nogu!" A drugi, naprotiv, je kukavica. Ova je osoba spremna izdati sve: drugove, kolege, obitelj, vlastitu ljubav. Ali najgore je što ova osoba lako može izdati vlastita načela. To čini mijenjajući svoje obećanje da će služiti domovini i carici, zaklinjući se na odanost pobunjenom Pugačevu. Jedan je heroj, istinit sebi, Peter Grinev, drugi, kukavica i izdajnik, je Aleksej Švabrin. I baš kao i u prvom djelu, "dobro pobjeđuje zlo." Autori još jednom podučavaju da izdaja samog sebe ne može i ne treba živjeti na zemlji.
Zašto je izdaja prema sebi tako strašna? Mi vjerujemo samo najdragocjenije tajne samo sebi, poznajemo stvarne osjećaje i osjećaje. Izdajući sebe, gubimo sve što nam je bilo sveto i drago. Sami smo oni koji ostaju s nama od rođenja do kraja života. Stoga, ako je osoba u stanju izdati sebe, onda je to niski i odvratni prevarant koji nema ništa za svoju dušu. I nije li to tužno?