: Pleme je otjerano u otrovnu tamnu šumu. Mladić dobrovoljno izvuče ljude, ali put je užasan i oni počinju mrmljati. Tada on otrgne svoje plameno srce, osvijetli mu put i umre, vodeći pleme iz šume.
Legenda o Danku ulomak je iz trećeg dijela priče Maxima Gorkyja "Starica Isergil". Naslov odlomka je uvjetan, u izvorniku nema prava ni na koji način.
U stara vremena živjelo je pleme veselih, snažnih i odvažnih ljudi. Neprobojne šume okruživale su njihov kamp s tri strane, a stepa se protezala od četvrte. Nekoć jača plemena pojavila su se iz stepe, i odvezla ove ljude u dubinu šume, gdje grane stoljetnih stabala nisu puštale sunčevu svjetlost, a otrovni plinovi dizali su se s močvara.
Ljudi su se počeli razboljeti i umirati. Trebalo je napustiti šumu, ali iza njih su bili snažni neprijatelji, a močvare i kameno divovsko drveće blokirali su put ispred njih, stvarajući "prsten snažne tame" oko ljudi. Kad je došao vjetar, "čitava šuma bila je prigušena prigušeno, kao da prijeti i pjeva tim pogrebnim pjesmama tim ljudima."
Ljudi su se mogli vratiti u stepu i boriti se do smrti, ali nisu mogli umrijeti, jer su imali saveze koji nisu smjeli nestati. Duge noći ljudi su sjedili "u otrovnoj smrad močvare" i razmišljali.
Ništa - ni rad, niti žene iscrpljuju tijela i duše ljudi na isti način na koji iscrpljujuće misli iscrpljuju.
Plač žena nad mrtvima i nad sudbinom živih stvorio je strah u srcima muškaraca.Kukavičke riječi da se čovjek mora vratiti u stepu i postati robovi najjačih zvučale su glasnije.
A onda je mladi zgodni Danko ustao i rekao da moramo proći kroz ovu šumu, jer "svemu na svijetu ima kraj". Toliko "snage i žive vatre" blistalo je u njegovim očima da su ljudi vjerovali i slijedili ga.
Put im je bio težak, ljudi su umirali u pohlepnim ustima močvara, a šuma je isprepletala njihove grane tako čvrsto da je svaki korak bio težak. Ubrzo su iscrpljeni ljudi počeli mrmljati na Danka, ali on je hodao ispred "i bio vedar i vedar".
Jednom je počela grmljavina i na šumu je pala neprobojna tama. Ljudima se činilo da iz tame grana "nešto strašno, mračno i hladno" gleda u njih. Pleme je izgubilo hrabrost, ali ljudi su se sramili priznati vlastitu nemoć i izvrijeđali su zlo na Danka - "počeli su ga prigovarati zbog njegove nesposobnosti da ih kontrolira".
Na pobjedonosnu buku šume umorni i bijesni ljudi počeli su suditi Danku, nazivajući ga beznačajnim i štetnim. Danko je odgovorio da ih vodi, jer je u sebi osjećao hrabrost da vodi. Ti ljudi nisu uspjeli uštedjeti snagu na dugom putu i jednostavno su hodali poput stada ovaca.
Tada su ljudi htjeli ubiti Danka, a njihova su lica postala poput lica životinja, u njima nije bilo ni dobrote ni plemenitosti. Iz sažaljenja prema sunarodnjacima, Dankovo srce blistalo je vatrom želje da im pomogne, a zrake ove silne vatre blistale su mu u očima.
Vidjevši kako Dankove oči gori, ljudi su zaključili da je bijesan, budan i počeli su ga okruživati kako bi ga uhvatili i ubili. Danko je shvatio njihovu namjeru i postao ogorčen, a srce mu se još više rasvijetlilo.
Želeći učiniti nešto za ljude, Danko je rukama "razrezao prsa", rasjekao plameno srce i držao ga visoko iznad glave.
I cijela šuma je utihnula, osvijetljena ovom bakljom velike ljubavi prema ljudima, a tama se raspršila s njegove svjetlosti i tamo, duboko u šumi, drhtavši, pala je u trulo grlo močvare.
Danko je poveo šarmirane ljude naprijed, osvjetljavajući stazu plamenim srcem. A sada su ljudi umirali, "ali umrli su bez pritužbi i suza." Šuma se odjednom razišla i pleme je vidjelo široki stepen pun sunca, prostora i čistog zraka.
A Danko pogleda u stepu, veselo se nasmije i umre. Srce mu je još gorjelo uz tijelo. Neki oprezni čovjek vidio je to i, prestrašen nečim, „zakoračio na svoje ponosno srce nogom“. Raspala se u iskre i izumrla.
Ponekad se u stepi pojave plave iskre pred grmljavinom. To su ostaci Dankova gorućeg srca.
