Mozdok stepa. Tu je rat s fašističkom Njemačkom. Ja sam borac, minobacač. Ja sam muskovec, imam osamnaest godina, drugi dan na liniji fronta, mjesec dana u vojsci i donosim zapovjedniku pukovnije "vrlo odgovoran paket". Gdje je ovaj zapovjednik nije poznato. A za neuspjeh u izvršenju zadatka - izvršenje. Netko me silom uvuče u rov. Objašnjavaju to još stotinu metara, a ja bih naletio na Nijemce. Vodi me do zapovjednika pukovnije. Čita izvještaj i traži da ga dam mom zapovjedniku, tako da više ne šalje takva izvješća. Sanjam o tome kako ću se vratiti, javiti se, popiti topli čaj, spavati - sada imam pravo. U našoj bateriji su Saška Zolotarev, Kolya Grinchenko, Shongin, Gurgenidze, zapovjednik voda - mlađi poručnik Karpov. Kolya Grinchenko, bez obzira na to što kaže, uvijek se "šarmantno smiješi". Shongin je "stari vojnik". Tijekom svih ratova služio je u svim vojskama, ali nikada nije pucao, nikada nije ranjen. Gurgenidze je mali Gruzijac, kap mu stalno visi na nosu.
Jučer je Nina došla, "prekrasna signalistica", udana je. "I još uvijek ste nešto, zar ne?" Pitala je. Hoće li Nina doći danas ili ne?
Evo je, pokraj nje je nepoznati signalista. Iznenada u daljini pukotina. Netko viče: "Lezi!" Vidim kako se Nina polako diže iz prljavog snijega, a ona, druga, nepomično leži. Ovo je naš prvi rudnik.
Izgubio sam žlicu. Nema ničega. Jedem kašu sa šnite. Krećemo u ofenzivu. "Što ima s dlanovima?" - pita predstojnik. Dlanovi su mi u krvi. "To je iz mojih sanduka", kaže Shongin.
Sasha Zolotarev pravi kvržice na štapu u znak sjećanja na mrtve. Na štapu više nema mjesta.
Dolazim u stožer pukovnije. "A imate dobre oči", kaže Nina. Iz tih riječi krila rastu iza mene. "Doći ću vam sutra, sviđa mi se", kažem ja. "Mnogi me vole, jer ovdje nema nikoga osim mene", odgovara. Mijenjamo položaje. Idemo automobilom. Snijeg je na pola s kišom. Noć. Zaustavljamo se i kucamo u neku kolibu. Domaćica nas pušta unutra. Svi idu u krevet. "Uspon k meni", tihi glas govori iz peći. "A tko si ti?" Pitam. "Maria Andreevna." Imala je šesnaest godina. "Priđite bliže", kaže ona. "Pusti", kažem ja. "Pa, idi u svoj dućan, budući da si blizak s ljudima." Sutradan boli Gurgenidze. "Hajde", tužno se nasmiješi. Poslat je u bolnicu.
Sashka Zolotarev saznaje da se u blizini nalaze automobili sa žitaricama, a vozači spavaju. "Bilo bi lijepo da napijemo lonac", kaže Saška i odlazi prema automobilima. Sutradan, zapovjednik bataljona psuje Sašu zbog krađe. Kažem da je Saška svima podijelio, a i ja mislim gdje je bio, ovaj zapovjednik bataljona, kada smo izveli prvu bitku pod državnom imanju br. 3. U školi se hranio režimom. Sjećam se kako sam na posljednjem komomskom sastanku, kada su dječaci jedan za drugim zavjetovali da će umrijeti za svoju domovinu, Zhenya, koju sam tada volio, rekao: "Žao mi je vas, momci. Za rat trebaju tihi, tmurni vojnici. Ne treba stvarati buku. " - "A ti?" - viknuo je netko. "I ja ću ići. Samo neću vrištati i razapeti. "
Mi - Karpov, načelnik, Saška Zolotarev i ja - odlazimo u vojnu bazu za minobacače. Vozimo se u pola. Na putu susrećemo djevojku u uniformi voditelja. Zove se Masha. Moli je da joj podigne straga. Zaustavimo se za noć u selu. Gospodarica naše kuće vrlo je slična mojoj majci. Ona nam hrani pekmez od naših krekera, ulijeva alkohol da nas ugrije. Idemo u krevet. Ujutro krećemo u auto.
Vraćamo se u sjedište divizije. Upoznajem Ninu. "Jeste li došli u posjet?" Pitala je. "Tražio sam te", odgovorim. "Oh, draga moja ... Evo pravog prijatelja. Dakle, nisam zaboravio? " Ona kaže. S Ninom smo ručali u blagovaonici sjedišta. Govorimo o onome što se dogodilo prije rata, da usred rata imamo sastanak, da ću pričekati njezina pisma. Izlazimo iz blagovaonice. Dodirnem joj rame. Ona nježno povlači moju ruku. "Nemoj", kaže, "to je bolje." Poljubi me u čelo i naleti na vijugu.
Dobijamo američki oklopni transporter. Vozimo ga i nosimo bačvu vina - za cijelu bateriju. Odlučujemo probati vino. Uliva se u posude uz crijevo za benzin i miriše na benzin. Nakon pijenja, Sasha Zolotarev počinje plakati i sjeća se svoje Claudije. Auto ide naprijed. Lik bježi prema nama. Ovo je vojnik. Kaže da su ih "momci tukli mecima", sedam. Dvoje je preživjelo. Pomažemo im da pokopaju mrtve.
Nastaje bitka. Odjednom me udari u bok, ali živ sam, samo u ustima zemlje. Nisu me ubili, ubili su Shongina. Sasha donosi hrpu njemačkih aluminijskih kašika, ali iz nekog razloga ne mogu ih jesti.
"Rama se prepušta", kaže Kolya. Osjećam bol u nozi, lijevi kuk u krvi. Boli me! Kako to - ne svađa, ništa. Odvode me u medicinski bataljon. Sestra me pita za dokumente. Izvadim ih iz džepa. Prateći njih kaplje žlicu. Na njemu je ogrebotina Shongin. A kad sam je uspio pokupiti? Evo sjećanja na Shongina. Novi ranjenici dovode se u kolibu. Jedno od njih je zlo, iz minobacača. Kaže da su svi pobijeni: Kolya, Saša i zapovjednik bataljona. Ostao je sam. "Lažeš", vrištam. "Laže", kaže netko. "Ne slušaj", kaže sestra. "Nije u sebi." "Naši se ljudi kreću naprijed", kažem. Želim plakati i ne tugovati. Plakati Imate bezazlenu ranu, školsko. Još ćeš živjeti.
