Nažalost, malo ljudi razmišlja o tome što čini univerzalnu ravnodušnost kod ljudi? Mnogi od nas su navikli ne primjećivati tuđe nevolje, no bilo bi vrijedno razmišljati o posljedicama takvog pokorenja? Po mom mišljenju, ravnodušnost uzrokuje mnoge socijalne probleme koji nas tiču svih.
Pogledajte primjer iz priče V. Astafjeva „Lyudochka“. Junakinja je došla u grad kako bi zaradila, zarađivala kao čistačica u frizerskom salonu, sanjala je o odrastanju na majstora. Otac joj je davno pio, majka je osnovala drugu obitelj, pa je djevojčica bila prepuštena svojim uređajima. Nije iznenađujuće da se u gradu također nije susrela s odgovarajućom podrškom. Nakon što se vratila kući nakon smjene kroz park, slučajno je naišla na zločinca koji se vratio iz zatvora i njegove drugove. Napao ju je i silovao je. U ovom su zločinu sudjelovali i drugi momci. Nesretna žrtva jedva je stigla do kuće u kojoj je živjela sa svojim radnim kolegom. Starija žena ravnodušno je reagirala na pritužbe, ne pridajući nikakav značaj incidentu. Potom je Luda otišla kod majke u selo, ali ni ona nije pokazivala simpatije prema njenom stanju. Ne pronalazeći pomoć i reakciju, djevojka je počinila samoubojstvo. Nepoštivanje stava može osobu dovesti u očaj.
Još jedan primjer opisao je A. P. Čehov u priči „Tosca“. Jonah je izgubio svog jedinog sina, ali nitko nije htio slušati nesretnog starca. Vozio se ulicama do kasno u noć pokušavajući razgovarati s putnicima tražeći samo suosjećanje. Međutim, među raznolikim jahačima nije bilo niti jednog koji bi želio govoriti o gubitku Jone. Razočaran ljudima, junak je propadao od čežnje koja mu je preplavila prsa. Ni domar ni njegov kolega nisu željeli posvetiti nekoliko minuta siromašnom taksistu. Tako je razgovarao s konjem u nadi da će ga barem ona razumjeti, a ne osuditi.
Tako ravnodušnost uništava ljude. Oni polude i idu u krajnost, odvojeni od društva i voljenih osoba. Njima je bolno teško živjeti, pa mnogi od njih radije umiru kako u očima sugovornika ne bi vidjeli ponor ravnodušnosti.