: U zoru, pijetlovi slave sunce, svog zlatnog boga, tako da im pripovjedač zavidi.
Nedaleko od Pariza ljeti ujutro pjevaju mladunci i starleži. Ali jednom, umjesto njihovog pjevanja, čuje se snažan i zvučan zvuk. To pjevaju svi penisi u susjedstvu, od starih do mladih. Svaki ljudski orkestar djeluje patetično u usporedbi s njima. Možda su tako trupe Starog Rima dočekale svog pobjedonosnog Cezara.
Sunce izlazi, Veliki zlatni pijetao, njegova zlatna vatra probija sve: zemlju, nebo i zrak. I postaje nejasno zvuče li sunčeve zrake zlatnim trubama ili se himna pijetao sjaji sunčevim zrakama. Napokon, zemljani pijetani šute.
Cijeli dan pripovjedač je impresioniran ovom glazbom. Poslijepodne uđe u jednu od kuća i vidi nasred dvorišta ogroman duguljasti penis. Na pitanje je li tako lijepo pjevao u zoru, pijetao gunđa nešto što nalikuje "što te briga?"
Ali pripovjedač nije uvrijeđen, jer je slaba, jadna osoba. Njegovo suho srce ne sadrži nepristojne svete dobrote pijetao koji pjeva svog zlatnog boga. No zar mu nije dopušteno da na svoj način bude skromno, zaljubljen u vječno, lijepo, životvorno, dobro sunce?