: Pripovjedač obećava svojoj staroj baki da će biti na njenom sprovodu, ali prekrši obećanje i žali zbog toga cijeli život.
Vraćajući se iz rata, pripovjedač odlazi posjetiti svoju baku. Želi je prvo upoznati, pa se vraća nazad u kuću. Pripovjedač primjećuje kako je razorena kuća u kojoj je odrastao. Krov kupaonice se srušio, vrtovi su obrastali, a u kući nije bilo ni mačke, pa su miševi ugrizli pod u uglovima.
Rat je zavladao svijetom, pojavile su se nove države, milijuni ljudi su umrli, ali ništa se nije promijenilo u kući, a baka i dalje sjedi kraj prozora, navijajući pređu u kuglu. Ona odmah prepozna unuka, a pripovjedač primjećuje kako je baka ostarila. Nakon što se divio svom unuku s Redom Crvene zvijezde na prsima, starica kaže da je umorna za svojih 86 godina i da će uskoro umrijeti. Zamoli svog unuka da je pokopa i pokopa kad joj dođe vrijeme.
Baka uskoro umire, ali ostavljaju postrojenje iz Urala samo na sprovodu svojih roditelja.
Tada još nisam shvatila svu silu gubitka koji me zadesio. Da se to sada dogodilo, puzao bih od Urala do Sibira da zatvorim oči svoje bake i pružim joj posljednji luk.
"Depresivno, tiho, vječno" vino se smješta u srcu pripovjedača. Od mještana saznaje detalje njezina usamljenog života. Pripovjedač saznaje da posljednjih godina baka osiromašena nije mogla nositi vodu iz Jeniseja i oprati krumpir u rosu; da je otišla na molitvu u Kijevsko Pečersku Lavru.
Autor želi znati što je više moguće o svojoj baki, "neka vrata tihog kraljevstva zatvore iza nje."U svojim pričama pokušava ljudima ispričati o njoj tako da se sjećaju svojih baka i djedova, te da njezin život bude "beskonačan i vječan, kao što je i sama ljudska dobrota vječna". "Da, ovo djelo od zla", autor nema riječi koje bi prenosile svu njegovu ljubav prema baki i opravdavale ga pred njom.
Autor zna da bi mu baka oprostila, ali nema je i nema nikoga da oprosti.
