U svakom slučaju, cilj ne opravdava sredstva, jer put do željenog nije manje važan od onoga zbog kojeg ga osoba prevladava. Ako krene zavojnom stazom, zavrat će i njegov dobar cilj, a na njegovom mjestu doći će potpuno drugačiji rezultat. Lako je potvrditi moje stajalište primjerima iz ruske literature.
U romanu Dostojevskog Zločin i kazna, heroj je sebi postavio plemenit i divan cilj: pomoći siromašnima, ljudima umočenim u mrežu siromaštva. I sam je bio takav, pa je znao što im treba: puštanje iz mreže onih koji koriste nesretne sirotinje. Za žrtvu je izabrana Alena Ivanovna, starija žena koja je obavljala funkcije današnje zalagaonice. Rodion je odlučio da takvi „pauci“ na zemlji ne pripadaju, i ubio je, a ujedno i njezinu trudnu sestru Lizavetu, koja nije stigla na vrijeme. U tom trenutku nije bilo ni traga plemenitosti zadatka, jer je prijestupnik gotovo izgubio razum zbog onoga što je učinio i, naravno, nikome nije pomogao. Neljudske metode upropastile su njegov nagon u pupolju, ostavivši samo pokvarenu i slomljenu sudbinu propalog supermana.
U Puškinovom djelu „Pikanska kraljica“ heroj je odlučio provaliti u ljude i spasiti kapital. Zdušno je štedio, zanemarujući društvene zabave, ali od Tomskog je čuo da stariji grof posjeduje tajnu od tri karte. Tada je Hermann učinio sve da otkrije tajnu. Isprva je šarmirao i prevario grofovu zenicu, a zatim je uplašio staricu do smrti. Čovjek je čak prekršio obećanje dano duhu u zamjenu za željenu kombinaciju karata. Nije se oženio Lizom, ali požurio je da igra veliku. Kao rezultat toga, nedostojna sredstva nisu dovela do željenog cilja. Mladić je sve izgubio i izgubio razum.
Tako, mijenjajući sredstva, osoba mijenja cilj. Krivulja staza ne odgovara dobrim namjerama: ne možete pomoći ljudima ubijanjem, ne možete obogatiti stavljanjem svega na kocku. Ovo je zakon života, a šteta je da ga neki zaborave u potrazi za snom koji se pretvara u tragediju.