Madame Marot, koja je rođena i odrasla u Lozani, u strogoj poštenoj obitelji, udaje se za ljubav. Mladenci odlaze u Alžir, gdje gospodin Maro dobiva istaknuto mjesto. Četrnaest godina života u Konstantinu daje im blagostanje, obiteljski duh, zdravu, lijepu djecu.
Ove godine izvana je promijenio Maroa: pocrnio je poput Arapca, pocrnio i osušio, mnogi su ga smatrali porijeklom iz Alžira. U gospođi Maro također nitko ne bi prepoznao bivšu djevojku.
Sada joj je koža postala srebrna, tanja, zlatnija, koža joj je bila tanja, ruke su joj bile tanje, a u brizi za njih, u kosi, donjem rublju, u odjeći, već je pokazivala neku pretjeranu urednost.
Vrijeme gospodina Maroja ispunjeno je poslom, njegova supruga živi briga o njemu i djeci, dvije lijepe djevojčice. Gospođa Maro slovi kao najbolja ljubavnica i majka Konstantina.
Dolazeći u grad Emil Du-Buis, sin gospođe Bonnet, dugogodišnje i dobre prijateljice gospođe Marot, ima samo devetnaest godina. Odrastao je u Parizu, sada studira pravo i piše samo stihove koje razumije.
Mladić iznajmljuje vilu Hašimu za smještaj. Gospođa Maro odnosi se na Emila "s napola šaljivim uputama, sa slobodom koja je tako prirodno dopuštena razlikom u godinama", ali ubrzo otkriva da je ona postala "prva osoba" u kući za mladića.
Za manje od mjesec dana, Bog zna što se dogodilo zaljubiti se u njega.
Madam Maro postaje tiha. Mršavi je, pokušava što je manje moguće napustiti kuću i sve više ispituje svoje umorno lice u ogledalu. Emil izluđuje ženu ludom sa svojim progonima i ljubavnim pismima. Ovi opskurni znakovi zbunjuju gospodina Maroa sve više i više. Od rujna do siječnja gospođa Maro živi tjeskobno, bolno.
Pokušava uvjeriti Emila da se prema njoj odnosi kao prema majci, kaže da je stara, ali dječakova ljubav ne nestaje. Emil sanja o njoj, gori od strasti. Jedne večeri gospođa Maro se predaje i odlazi s Emilom u njegovu vilu. Ona upozorava mladića da nakon intimnosti s njim neće moći živjeti, te ga pita ima li on "išta za umrijeti". Emil pokazuje ženi napunjen revolver. Nakon intimnosti, gospođa Maro traži od Emila da je ustrijeli.
U posljednjim trenucima se transformirala. Poljubivši me i odmaknuvši se da vidim moje lice, šapatom mi je prošaptala nekoliko riječi toliko nježnih i dirljivih da ih nisam mogla ponoviti.
Emil pokaže svoju voljenu cvijeću i dva puta puca u hram. Mladić obeća da će je slijediti, ali soba je previše svijetla. On vidi njezino blijedo lice, ludost ga uhvati. Emil potrči prema prozoru i počne pucati u zrak. Ne usuđuje se pucati u sebe.
