Egor Letov jedan je od onih glazbenika koji su svojim radom razotkrili oštru stvarnost i osvijetlili pokret budućnosti. Njegove pjesme žive u našim srcima, kao i njegovo pamćenje. Jedna od njegovih najsnažnijih i najpoznatijih sastava je pjesma "Moja obrana". U njemu je Letov opisao kraj sovjetske ere, zastoj cijelog svemira i zemlje "koja ne postoji".
Stvarnost se pretvorila u svojevrsni surogat, jeftinu sintetiku. "Posljednji brod", na kojem bi se moglo otploviti iz ove beskrajne ludile, nažalost, već je predaleko. "Posljednja svjetiljka", osvjetljavajući put prema svjetlijoj budućnosti, rastvarala se u praznini i raspadu bića. Tada samo tama, sumnja i razočaranje.
Lirski junak ovog teksta živi samo dobra, ugodna sjećanja na čistu i izgubljenu prošlost. U njemu izazivaju suze nostalgije:
I komadići sjećanja njuškaju u grlu ...
"Zeko sa staklenim očima" značajan je oksimoron. Sintetička, umjetno stvorena domaća politička klima otvoreno je i surovo oskvrnuće za sve poznato i ljudsko.
U modernom su društvu svi živi, stvarni, čisti vrijednosti elementi poput razmatranja, stvaranja i žudnje za ljepotom amortizirali. Sve je usmjereno samo na potpunu mehanizaciju, lišavanje prirodnosti i individualnosti, apsolutnu depersonalizaciju i globalnu degradaciju:
Svijet plastike je pobijedio.
Raduje alarm kartona
kome treba kriška julskog neba?
Cijela ova slika trenutne stvarnosti je lažni apsurd, lišen smisla i života u stvarnom predstavljanju. Zato je jeftini svijet, čak i staklenim okom, slijep. U refrenu se autor usredotočuje na to, gurajući čela u sljepoću i biološku sposobnost gledanja. Imati oko ne znači sposobnost gledanja. Dakle, sama vidljivost, iluzorna priroda svijeta ne upućuje na to da je živ. Naprotiv, sve što postoji odavno je umrlo i samo je školjka. Samo „moja obrana“ pomaže lirskom junaku da ostane čovjek u oluji ovog ludila i apsurda, a da pritom ne izgubi čast, dušu i razum.
