(296 riječi) Moja prva glazbena ljubav dogodila mi se u Sankt Peterburgu. Svaki kutak ovog grada činio mi se dijelom velike umjetnosti. Ne manje. Hodao sam Bolshajom Morskom, otvarajući usta poput stranog turista, ne slušajući nijedan zvuk koji leti kroz ulicu. Umorne, ali sretne noge vodile su me na Trg palače. I odjednom sam čuo melodiju. Odjednom mi je uništila slušnu opstrukciju. Zvukovi pokreta bubnja. A neobičan glas (s mekom promuklom) iz mikrofona presjekao je moje video žice.
Tada nisam vidio ni čarobni polukrug, ni veličanstven Aleksandar Aleksandrov stup. Upravo sam čuo očaravajuću pjesmu koja je odletjela izvan Palačje i odjeknula u mojim prsima. Zaustavila je vrijeme i preokrenula moju ideju prave glazbe. Ona koja se rađa po volji srca, a ne u novčaniku. Znate, sada je vrlo moderno zakopati nogom novu petu koja će se emitirati na svakoj glazbenoj radio stanici. Sve dok ne zapamtite hrpu banalnih fraza s nultim značenjem. Ali taj je sastav bio dio potpuno drugačije priče. Stranac. Nije bezlična. U njemu je duša. Ona ima vrijednost.
To je bila skupina slezene. Nekoliko bradatih muškaraca s gitarom na gotovom i ogromnim bubnjem u središtu kolnika. Izgledali su kao slobodni umjetnici. Oni bez penzija hodaju svijetom sa vlastitom filozofijom. Riječ "sloboda" obuhvatila je svaki redak pjesme. "I ispod ove najneverovatnije zviježđa ... Tišite malo." A onda se izlila čista melodija. Bez ijedne riječi. I znate, to je imalo puno više smisla nego u pjesmama čelnika ruskih ljestvica.
Sjećam se kako sam rasteo do pločnika. Shvatio sam da me sada "nešto drži u ovom gradu, na ovoj aveniji". Moje srce se već odlučilo. I znate, ali ne bih se mogao detaljno sjetiti slavnih Petersburških dana. Bez moje prve glazbene ljubavi. Hvala vam, "dragi moj, nevjerojatno divan, voljeni grad ..." na ovome.