Ravnodušnost je čovjekov pasivan odnos prema svijetu oko sebe kad ga uopće nije briga što se događa oko njega. Mirnost je stanje mira u kojem osoba nije nervozna zbog nemira. Koja je razlika između tih koncepata? Mnogi su pisci raspravljali o tim pitanjima.
Ravnodušnost može stvoriti zlo, tu ideju dokazuje slika Luzhina, junaka romana F.M. "Zločin i kazna" Dostojevskog. Ovaj je čovjek zaslužio visoki čin, ali za to mu je moralo ići preko glave, jer za njega su glavna stvar moć, novac i njegova vlastita osoba. On braku s Duna Raskolnikovom pristupa kao dogovor: mladenka je obrazovana, pametna, ali siromašna, što znači da je ovisna i da će joj poslušati. Ali hoće li biti sretna - je li to isto? A zarad profitabilnog braka, Luzhin je spreman klevetati brata mladenke, siromašne djevojke Sonje Marmeladove. Sve je to samo zato što je ravnodušan prema svima osim prema sebi. Ovo nije smirenje, već oblik ravnodušnosti. Luzhin je često uznemiren i nervozan, ne može ga se nazvati mirnom osobom.
Starodum, junak komedije D.I. Fonvizinov "Podrastaj" ne može se nazvati ravnodušnom osobom. On ne samo da izražava progresivne misli o časti, savjesti, braku, odgoju, već i djeluje (pomaže nećakinji Sofyi da oženi svoju voljenu osobu, mentorira je moralno). Heroja nije briga što se događa oko njega, on bi želio svijet učiniti boljim mjestom, pomoći pozitivnim herojima (Sophia, Pravdin, Milon) da iskorijene zlo, neznanje i glupost. Istodobno, Starodum se ne bori ni s kim, ne kune se, on ostaje miran, što daje dostojanstvo njegovom imidžu. Iza istinske smirenosti krije se povjerenje u svoju nevinost, načela i ideale.
Dakle, možemo reći da je ravnodušnost obrambena reakcija protiv svijeta: kad ne možete ili ne želite ništa promijeniti, ostaje se predati. Ravnodušnost može stvoriti zlo, srce postaje nepomično, stoga se to ne smije dopustiti. Vrijedno je težiti za smirivanjem, pomaže u postizanju ciljeva, glavno je shvatiti što vam stvarno treba, krenuti u tom smjeru i tada će ravnoteža u duši sigurno doći.