Ne utopiti se u obilju literature i drugih važnih predmeta pomoći će kvalitetnim nastavnim pomagalima. Na primjer, kratki sažetak rada za čitateljev dnevnik iz tima Literaguru, koji sada vidite pred sobom.
(304 riječi) Na dnu rijeke živio je činovnik. Prije smrti, otac i majka zavjerovali su ga da obojica pogledaju, jer su u opasnosti bili ljudi i drugi stanovnici akumulacije, koji su ga pokušali pojesti. Tako je činovnik odlučio da je najbolje živjeti miran život, a onda ga nitko neće napasti. Izgradio je mali mink u koji se jedva mogao uklopiti, a cijelo je vrijeme proveo tamo. Samo noću mogao je mirno hodati pod vodom. Poslijepodne je službenik sjedio u rupi i drhtao od straha. Bojao se da ga netko ne nađe i pojede. Živio je u užasu više od stotinu godina i nikad nije dobio obitelj.
Jednom se štuka divila junakovom načinu života. Prema njenom mišljenju, kada bi svi živjeli kao on, tada bi u rijeci bilo prostranstva. Naravno, rekla je to s razlogom. Željela je da se polaskani činovnik pojavi iz rupe, a zatim će je zgrabiti. U starosti se sjetio riječi štuke i primio je vid. Shvatio je da kad bi svi vodili isti život pustinjaka, vid činovnika već bi odavno izumro. Htio je izaći iz rupe, pokazati se svijetu i dokazati da se nikoga ne boji, ali ne može. Razmišljanje o tome natjeralo ga je na drhtanje.
Vrijeme je da stari činovnik umre. Odlučio se sjetiti svog života i shvatio da uopće nema radosnih trenutaka. "Živio je i drhtao - to je sve." A sada čak nitko ne dolazi k njemu. Nitko ne želi znati kako je on, mudri činovnik, živio do sto godina i nije ga jeo riba. Ali nitko ga ne naziva ni mudrim. Svi ga smatraju budalom koja se boji svega.
Rupa mu je bila toliko mala da je slučajno izbio glavu dok je spavao. I iznenada nestao. Nema sumnje da je umro svoju smrt, jer nijedna riba neće jesti tako starog, bolesnog i čak mudrog činovnika.