Tajno čudo

U noći 14. ožujka 1936. u stanu u ulici Tseletnaya u Pragu Jaromir Hladik, autor nedovršene tragedije "Neprijatelji", djela "Opravdanje vječnosti" i istraživanja implicitnih judaističkih izvora Jacoba Böhmea, u snu vidi dugu šahovsku igru. Igra je započela prije mnogo stoljeća i igrala se između dvije plemićke obitelji. Nitko se nije sjetio iznosa nagrade, ali bio je nevjerojatno velik. Jaromir je u snu bio prvorođeni u jednoj od suparničkih obitelji. Sat je označavao svaki potez u bitki. Trčao je pod kišom po pijesku pustinje i nije se mogao sjetiti pravila igre. Probudivši se, Jaromir čuje odmjerenu mehaničku tutnjavu. U zoru u Pragu ušli su napredni odredi oklopnih postrojbi Trećeg Reicha.

Nakon nekoliko dana vlasti dobivaju otkaz i pritvore Hladika. Ne može opovrgnuti nijednu od gestapovskih optužbi: židovska krv mu teče u žilama, rad na Boehmeu je prožidovski, potpisao je protest protiv Anschlussa. Julius Rothe, jedan od vojnih činova u čijim rukama je sudbina Hladika, odlučuje ga ustrijeliti. Pogubljenje je zakazano za devet ujutro 29. ožujka - ovim odgodom vlasti žele pokazati svoju nepristranost.

Hladik je užasnut. U početku mu se čini da toplesi ili giljotine ne bi bili tako zastrašujući. U glavi neprekidno gubi nadolazeći događaj i umire stotinu puta dnevno prije određenog vremena, predstavljajući prizor svog vlastitog pogubljenja u raznim praškim dvorištima, a broj se vojnika svaki put mijenja, i pucaju ga izdaleka, a zatim u prazno. Slijedeći bijednu magiju - da zamisli okrutne detalje budućnosti kako bi ih spriječio da se obistine - on se s vremenom počinje bojati da njegovi izumi neće biti proročki. Ponekad se raduje snimanju, želeći okončati uzaludnu igru ​​mašte. Navečer prije pogubljenja prisjeća se svoje nedovršene pjesničke drame "Neprijatelji".

Drama je poštovala jedinstvo vremena, mjesta i radnje, odigrana je u Hradcanyu, u knjižnici baruna Remerstadta, jedne večeri krajem 19. stoljeća. U prvom činu Remerstadt posjećuje nepoznata osoba. (Sat udara sedam, sunce zalazi, vjetar nosi mađarsku melodiju vatre.) Tom posjetitelja slijede drugi nepoznati Remerstadtu, ali njihova su mu lica izgledala poznata. Već ih je vidio, možda u snu. Barun postaje svjestan da je protiv njega podignuta zavjera. Uspijeva spriječiti spletke. Govorimo o njegovoj mladenci Juliji de Weidenau i Yaroslavu Kubinu koji su je jednom gnjavili svojom ljubavlju. Sad je lud i zamišlja sebe Remerstadta ... Opasnosti se množe, a Remerstadt u drugom činu mora ubiti jednog od urotnika. Posljednja radnja započinje; umnožava se broj nedosljednosti; vraćaju se likovi čija se uloga, čini se, iscrpila: među njima bljesne i ubijeni. Večer ne dolazi; sat udara u sedam, zalazak sunca odražava se na prozorima, u zraku zvuči mađarska vatrena melodija. Pojavi se prvi posjetitelj i ponovi svoj znak, Remerstadt mu odgovori bez iznenađenja; gledatelj shvaća da je Remerstadt nesretni Yaroslav Kubin. Nema drame: to su iznova i iznova povratne gluposti koje Kubin neprestano oživljava u svom sjećanju ...

Hladik je dovršio prvi čin i jednu od scena treće: poetična forma predstave omogućuje mu da stalno uređuje tekst, ne pribjegavajući rukopisu. Uoči neposredne smrti, Hladik se obraća Bogu sa zahtjevom da mu da još godinu dana da završi dramu, što će opravdati njegovo postojanje. Deset minuta kasnije zaspi. U zoru je imao san: mora pronaći Boga u jednom pismu na jednoj od stranica jednog od četiri stotine tisuća svezaka knjižnice, kako mu objašnjava slijepi knjižničar. S iznenadnim samopouzdanjem, Hladik dodirne jedno od slova na karti Indije u atlasu koji se pojavljuje pored njega i čuje glas: "Dali ste vremena za svoj rad." Hladik se probudi.

Pojavljuju se dva vojnika koja ga prate u popločani dio dvorišta. Petnaest minuta ostaje prije pogubljenja, planirano je devet sati. Hladik sjeda na drva, narednik mu nudi cigaretu, a Hladik ga uzima i zapali, iako do tada nije pušio. Neuspješno se pokušava prisjetiti lica žene čija se obilježja očituju u Juliji de Weidenau. Vojnici se grade u kvadratu, Hladik očekuje pucnjeve. Kapica kiše pada na njegov hram i polako se kotrlja niz njegov obraz. Čuju se riječi tima.

A onda svijet zamrzne. Puške su usmjerene na Hladika, ali ljudi ostaju nepomični. Ruka narednika koja je dala zapovijed zamrzava se. Hladik želi vikati, ali ne može i ne razumije da je paraliziran. Nije mu odmah jasno što se dogodilo.

Zatražio je od Boga godinu dana da dovrši svoje djelo: svemoćni ga je dao ove godine. Bog je za njega učinio tajno čudo: njemački metak ubio bi ga u dogovoreno vrijeme, ali od njegovog tima do mozga će proći godinu dana. Hladikovo čuđenje ustupa mjesto zahvalnosti. Počinje dovršiti svoju dramu, mijenjajući, skraćujući i preuređujući tekst. Sve je spremno, nedostaje samo jedan epitet. Hladik ga pronalazi: kapljica kapljice počinje mu kliziti po obrazu. Postoji volej od četiri puške, Hladik uspije vikati nešto nečujno i pada.

Jaromir Hladik umro je ujutro dvadeset devetog ožujka u deset sati dvije minute.

Jug

Buenos Aires, 1939. Juan Dahlmann služi kao tajnik u Gradskoj knjižnici u ulici Córdoba. Krajem veljače s njim se događa neočekivani incident. Toga dana u ruke mu je palo rijetko izdanje Tisuće i jedne noći u Weilovom prijevodu; žureći da razmotri njegovu kupnju, on, ne čekajući dizalo, potrči stepenicama. U mraku mu nešto dodiruje čelo - ptica, šišmiš? Žena koja je otvorila vrata Dahlmannu vrišti od užasa i, prelazeći rukom preko čela, vidi krv. Sjekao se na oštri rub upravo obojenih vrata koja su ostala otvorena. U zoru se Dahlmann budi, muči ga groznica, a ilustracije za "Tisuću i jedna noć" ometaju noćnu moru. Osam dana se proteže poput osam stoljeća, okolno se čini da je Dahlmannov pakao, a zatim je odveden u bolnicu. Na putu Dahlmann odluči da će tamo, na drugom mjestu, moći mirno spavati. Čim stignu u bolnicu, skidaju ga, obrijaju glavu, priviju na kauč, a maskirani muškarac ubacuje iglu u ruku. Probudivši se s mučninama, zavezan, shvaća da je do sada bio samo u iščekivanju pakla, Dahlmann stoički podnosi bolne postupke, ali plače od samosažaljenja, saznavši da je gotovo umro od trovanja krvi. Nakon nekog vremena, kirurg kaže Dahlmannu da uskoro može otići u dvorac na liječenje - staru dugu ružičastu kuću na Jugu, koju je naslijedio od svojih predaka. Dolazi obećani dan. Dahlmann se vozi unajmljenim kolicima do stanice, osjećajući sreću i lakoću. Došlo je vrijeme prije vlaka, a Dahlmann ga provodi u kafiću uz šalicu kave zabranjene u bolnici, milujući ogromnu crnu mačku.

Vlak stoji na pretposljednjoj platformi. Dahlmann uzima gotovo prazan vagon, baca kofer u mrežu, ostavljajući sebi knjigu za čitanje, Tisuću i jednu noć. Ovu je knjigu uzeo sa sobom ne bez oklijevanja, a sama odluka, kako mu se čini, služi kao znak da su nesreće prošle. Pokušava čitati, ali uzalud - jutros i samo postojanje ispadaju ne manje čudo od priča o Šehrazadi.

"Sutra ću se probuditi u dvorcu", misli Dahlmann. Osjeća se u isto vrijeme kao da su dvije osobe: jedna se kreće naprijed ovog jesenskog dana i poznatih mjesta, a druga trpi ponižavajuće ogorčenosti, kao u dobro osmišljenoj vezi. Bliži se večer. Dahlmann osjeća svoju potpunu usamljenost i ponekad mu se čini da putuje ne samo Jugom, već i prošlošću. Smeta mu ova kontrolorica koja, provjeravajući kartu, upozorava da se vlak neće zaustaviti na stanici koja je Dahlmannu potrebna, već na prethodnoj, koja mu je teško poznata. Dahlmann siđe s vlaka gotovo na sredini terena. Ovdje nema posade, a upravitelj postaje savjetuje da ga zaposli u dućanu koji je kilometar od željeznice. Dahlmann polako odlazi do klupe kako bi produžio zadovoljstvo šetnje. Vlasnik lokala izgleda mu poznato, ali tada shvaća da upravo izgleda kao jedan od zaposlenika bolnice. Domaćin obećava da će položiti kola, a kako bi prošao vrijeme, Dahlmann se odluči ovdje večerati. Za jednim stolom dečki bučno jedu i piju. Na podu, naslonjeni na pult, sjedi tamnoputi starac u ponču, koji je izgledao kao da je Dahlmann utjelovljenje Juga. Dahlmann jede dok pije večeru s pivskim crvenim vinom. Odjednom mu nešto svjetlo udari u obraz. Ispada da je to mrvica lopte. Dahlmann je u gubitku, odlučuje se pretvarati da se ništa nije dogodilo, ali nakon nekoliko minuta druga lopta ga pogađa, a momci za stolom počinju se smijati. Dahlmann odluči otići i ne dopusti sebi da se uvuče u tuču, pogotovo jer se još nije oporavio. Vlasnik ga alarmira, istovremeno pozivajući imenom - "Senior Dahlmann." To samo pogoršava stvar - do sada se moglo pomisliti da glupi trik momka naudi slučajnoj osobi, ali sada se ispostavilo da je to napad protiv njega osobno.

Dahlmann se obraća momcima i pita što im treba. Jedan od njih, ne prestajući se tuširati psovkama i uvredama, baca i hvata nož i izaziva Dahlmanna da se svađa. Vlasnik kaže da je Dahlmann nenaoružan. Ali u tom trenutku stari gaucho koji sjedi u kutu baca bodež pod noge. Kao da sam Jug odlučuje da se Dahlmann mora boriti. Sagnuvši se za bodež, shvaća da će oružje koje gotovo ne posjeduje poslužiti ne kao zaštita za njega, već kao izgovor za ubojicu. "U bolnici im ne bi bilo dopušteno da im se ovako nešto dogodi", misli i nakon što tip izađe u dvorište. Prelazeći prag, Dahlmann osjeća da bi, trenutačno, smrt u borbi s nožem na otvorenom mjestu bilo za njega izbavljenje i sreća te prve noći u bolnici. A kad bi tada mogao sam odabrati ili izmisliti smrt, izabrao bi upravo to.

I čvrsto stežući nož Dahlmann slijedi momka.