Tema o kojoj pjesnik želi razgovarati je puno puta. Sam je u njoj zaokružio pjesničku vjevericu i želi se opet vrtjeti. Ova tema može čak i gurnuti bogalje na papir, a njegova pjesma će obasjati linije na suncu. U ovoj niti se kriju istina i ljepota. Ova se tema priprema za skok u udubljenja instinkta. Proglasivši pjesnika, ova tema baca ljude i poslove u grmljavinu. Nožem do grla dolazi ova tema, čije je ime ljubav!
Pjesnik govori o sebi i svom voljenom u baladi, a način balade postaje sve mlađi, jer pjesnikovu riječ boli. "Ona" živi u njegovoj kući u Vodopianny Laneu, "on sjedi u svojoj kući telefonom. Nesposobnost susreta postaje za njega zatvor. Zove svoju voljenu, a prsten od metka leti kroz žice, uzrokujući potres u Myasnitskoj, u pošti. Mirni drugi kuhar uzima telefon i polako odvodi da nazove svog voljenog pjesnika. Čitav svijet gura se negdje, samo cijevi gađa nepoznato u njemu. Između njega i njegove voljene, razdvojene od Mesara, leži svemir, kroz koji se kabel prostire u tankoj niti. Pjesnik se ne osjeća kao ugledni zaposlenik Izvestie, koji će ljeti otići u Pariz, već kao medvjed na svom ledenom jastuku. A ako medvjedi plaču, onda baš poput njega.
Pjesnik se prisjeća sebe - takvog kakav je bio prije sedam godina, kada je napisana pjesma "Čovjek". Od tada mu nije bilo suđeno da se uvuče u život, u obiteljsku sreću: konopcima svojih vlastitih veza, vezan je za most preko rijeke i čeka pomoć. Noću vozi kroz Moskvu - kroz park Petrovski, Khodynka, Tverskaya, Sadovaya, Presnya. Na Presnyi, u obiteljskoj minici, čekaju ga rođaci. Drago im je zbog njegovog nastupa na Božić, ali iznenađuju se kad ih pjesnik zove negdje na 600 milja, gdje moraju spasiti nekoga tko stoji iznad rijeke na mostu. Ne žele nikoga spasiti, a pjesnik razumije da rodbinu zamijene ljubavlju čajima i čarapama. Ne treba im njihova pileća ljubav.
Kroz Presnske miraže pjesnik dolazi s darovima ispod pazuha. Pojavljuje se u buržoaskoj kući Fekla Davidovna. Ovdje anđeli postanu ružičasti od sjaja ikone, Isus se ljubazno klanja, podižući trnov vijenac, pa čak i Marx, uvučen u grimizni okvir, vuče stanovnike kaiševa. Pjesnik pokušava objasniti stanovnicima što piše za njih, a ne zbog osobne ćudljivosti. Oni, nasmijani, slušaju uglednog grbača i jedu, držeći čeljust uz čeljust. I on je ravnodušan prema čovjeku vezanom preko mosta preko rijeke i čeka pomoć. Riječi pjesnika prolaze kroz stanovnike.
Moskva podsjeća na sliku Beklina "Otok mrtvih". Jednom u stanu prijatelja, pjesnik sluša kako sa smijehom razgovaraju o njemu, ne prestajući plesati toustep. Stojeći kod zida, razmišlja o jednoj stvari: samo da ovdje ne čuje glas svoje voljene. Nije je promijenio ni u jednoj svojoj pjesmi, on je zaobilazi u psovkama s kojima se guši užas običnih ljudi. Čini mu se da ga može spasiti samo voljena osoba - čovjek koji stoji na mostu. Ali tada pjesnik shvaća: sedam godina stoji na mostu kao otkupitelj zemaljske ljubavi, kako bi platio svima i plakao za svima, a ako je potrebno, mora stajati dvjesto godina, ne očekujući spas.
Vidi se kako stoji iznad brda Mašuk. Ispod je gomila stanovnika za koje pjesnik nije stih i duša, već stoljetni neprijatelj. Upucani su iz svih pušaka, iz svih baterija, iz svakog Mausera i Browninga. Krhotine poezije sjaje Kremljom crvenom zastavom.
Mrzi sve što u ljude gura odbačeni rob, koji se naseljavao i naseljavao u svakodnevnom životu čak i u sustavu crvenih zastava. Ali on svim srcem vjeruje u život, u ovaj svijet. On vidi buduću radionicu ljudskih uskrsnuća i vjeruje da će ljudi budućnosti htjeti uskrsnuti upravo oni koji nisu živjeli i nisu voljeli svoje. Možda će i njegova voljena biti uskrsnuta, pa će ih uhvatiti nesretna zvijezda bezbrojnih noći. On traži uskrsnuće, makar samo zato što je pjesnik i čeka svoju voljenu, odbacujući svakodnevne gluposti. Želi živjeti svoj život u onom životu u kojem ljubav nije sluga braka, požude i kruha, gdje ljubav ide cijelom svemiru. Želi živjeti u onom životu u kojem će barem svijet biti njegov otac, a barem će Zemlja biti njegova majka.