(276 riječi) Mihail Jurijevič Lermontov s pravom se smatra jednim od najvećih ruskih pjesnika i pisaca proze. Čovjek teške sudbine, nesumnjivo je ostavio trag u srcu svakog zabrinutog čitatelja. Nije iznenađujuće, jer je autor uistinu bio čovjek svoga vremena. Ono što je doživio izražava se, naravno, u lirskom liku. Vječni lutač, izopćenik društva, suvremenici pogrešno shvaćeni i neprihvaćeni, mučeni mukama kako bi pronašli duhovni sklad i ljubav, u velikoj mjeri odražava osobnost samog pjesnika. Mihail Jurijevič je pokušao izraziti svoju bol, najdublje osjećaje i osjećaj beznađa pjesničkim crtama počevši riječima "Izaći ću sam na put ...".
Čini se da autor predviđa pad svog života, urušavanje neostvarivih nada i neizbježnost života. Buntovnički duh koji je nastao u mladoj Lermontovoj i čeznuo za brzim izlaskom, vidno je oslabio i utihnuo u kasnijim redovima:
Ne očekujem ništa od života,
I uopće ne sažaljevam prošlost;
Tražim slobodu i mir!
Htio bih zaboraviti i zaspati!
Pjesnik je u potlačenom stanju usamljenosti. Sam je na životnom putu. Autor istodobno pokazuje zadivljujuću sintezu poniznosti sa sudbinom, besmislenošću života i unutarnjim odvojenosti s blagim duhom nade za pronalazak ljubavi i mira. Kome su cijeli život težili njegovo srce, temperament, talent i volja. Opće raspoloženje teksta je depresivno, tužno, ali ipak pjesnik vjeruje u mogućnost da će biti u harmoniji sa samim sobom. Kao pravi romantičar idealizira drugi svijet, daje mu uzvišene osobine. U životu, u stvarnosti, lirski junak je bio razočaran, postojala je samo nejasna pretpostavka da će izvan granica bića sresti utjelovljenje svojih snova.
Lirski junak u liku pjesnika izlazi u susret svojoj sudbini, iščekujući neizbježni kraj svog životnog puta. I, na prvi pogled, paradoksalno, ali tek u ovom trenutku njegova duša za toliko dugo pronalazi željenu i željenu harmoniju.