(250 riječi) Lermontov je uvijek bio djelomičan prema Rusiji i Rusima. Međutim, u kasnoj fazi stvaralaštva, kada je pjesnik već nadrastao mladenački maksimalizam, počeo se odnositi prema okolini s manje optimizma i simpatije. Tako je 1838. napisao pjesmu "Duma". Svoju generaciju doživljava "žalosno".

Pjesnikova dob i određene životne poteškoće nisu jedini razlozi za stvaranje takve pjesme. 1830-te su razdoblje razočaranja idejama decembrista. Ovo je vrijeme kada se ispostavilo da su stare ideje bile nepodnošljive, a nove još nisu formirane. Mladi nisu znali u što vjerovati. Nevjera je nepovoljno utjecala na njihov građanski angažman, a za Lermontova je to bio važan pokazatelj domoljublja. Stoga, Mihail Jurijevič opisuje društvo koje je zainteresirano samo za prolazne radosti, plesove i tračeve na balovima i večerama. Ovo je društvo koje ne zanima otkrića, studije ili stvaranje nečeg novog: "Snovi o poeziji, stvaranju umjetnosti / Slatki užitak ne uzburkaju nam misli." Mlade ljude više ne zanimaju ni buduća postignuća ni vrijednost prošlih dostignuća. Posebno je važno naglasiti ravnodušnost opisane generacije. Lermontov piše da "nekakva tajna hladnoća" vlada u dušama tih ljudi. Ne žele se ni truditi ni u borbi, ni u prijateljstvu, ni u ljubavi: "I mrzimo, i volimo slučajno, / ne žrtvujući ništa, ni ljutnju ni ljubav", što znači da ne osjećaju gorčinu zbog poraza, niti radosti za pobjedu. Odsustvo bilo kakvih osjećaja prisiljava autora da samo mračno slika sudbinu društva.

Važna karakteristika generacije Lermontova je da, prema pjesniku, neće ostaviti ništa vrijedno. Autor čak predviđa sudbinu, govoreći kako će to proći "raspoloženom gomilom", "bez buke, bez traga", a "potomak će ga uvrijediti stihom".