Svi se boje, potpuna neustrašivost znak je mentalnog poremećaja. Međutim, usudili se uspjeti prevladati svoj strah u ime nekog uzroka, a strah je uvijek kukavica. Zašto se kukavičluk osuđuje? To su pitanje postavili mnogi pisci. Mislim da je to kukavička slabost, sramotno je ne pokušati je prevladati.
Boris, junak drame A.N. Ostrovsky "Grmljavina", na prvi pogled, stoji odvojeno od stanovnika grada: obučen u europsku odjeću, obrazovan, zna tečno govoriti. Međutim, u duši ove osobe vreba isti strah kao i svi drugi. Boji se svog ujaka Divljeg, javnog mnijenja. Zato se Boris plašio Katerine ljubavi: ne može pristati na tajne sastanke, obmanujući muža i svekrvu, situacija "sve je moguće, samo ako je prišivena", odvratna je za nju. Ona se potpuno predaje grešnoj ljubavi, pripremajući se odgovoriti za kratku sreću. Boris se bojao odgovornosti, osude, ekonomskih sankcija od svog ujaka. Pokazalo se da je kukavica i slaba, a te su kvalitete gurnule Katerinu, koja nije našla razumijevanja, da počini samoubojstvo. U ovom primjeru kukavičluk se osuđuje jer je nanio osobu da pati.
Borisova kukavičluka prerezala je Katerinin život, ali kukavičluk u ratu može ubiti tisuće ljudi. Žherkov, junak epskog romana "Rat i mir" L.N. Tolstoj, bio je pričvršćen na toplo mjesto adjutantnog Bagrationa. Ovdje je zabavljao cijelo sjedište, rugao se poglavarima i mrmljao. Rad je prašan, ali povoljan u smislu karijere. I u odlučujućem trenutku se je adjutant bojao, tijekom bitke na Shengrabenu nije se mogao prisiliti da ode pod metke kako bi prenio naredbu za povlačenje. Mnogi od Tushinove baterije i Timokinove čete su poginuli dok ih je neprijatelj odsjekao, ali bili su vjerni zakletvi i borili se do kraja.
Biti kukavica nije samo neugodno, već i opasno. Štoviše, ta opasnost nije osobna, već javna, zbog čega se ta kvaliteta sama po sebi mora iskorijeniti, jer se ne zna kako naš kukavičluk u budućnosti može reagirati.
