: Dječak umre, izgubljen u poljima. Vrijeme prolazi, ali majka ne može zaboraviti svoju tugu i neprestano u snu vidi sina u bijeloj košulji.
1933. godine. Suho je ljeto. Cijelo stanovništvo sela s Dalekog Istoka seli se u kolibe kako bi očistilo preživjelu ražu i pšenicu. U selu su starci i djeca. Vitin pas Sharik zavija, predviđajući, prema baki, probleme. I nevolje dolaze.
Zarobljavanje tete Zapronije udaljeno je oko šest kilometara od sela. Tamo žetva, ostavivši kod kuće tri sina, od kojih je najmlađi svega tri godine.
Nakon slijetanja na majke, braća odlaze u autocestu, prelaze planinsku rijeku, sedlo za tajgu, klanac s užarenim vrućinama i dolaze nepovrijeđeni do ždrijela. Mlađa se Petja umori na pola puta, a starješine ga nagovaraju da ode, obećavši da će ga dovesti svojoj majci. Na kraju putovanja oni se izmjenjuju povlačeći ga u bitve.
Umorna braća sjede pod nadstrešnicom i zaspaju. Petya odluči otići k mami.
Što se viši vodostaj uzdizao, on je sve uže i dublje postajao, a Petenka se uklanjala s ceste je li bila isprana, srušena, uz proljetni žlijeb, koju je snijeg udario u cestovni jarak.
Aprrona u međuvremenu razmišlja o djeci. Opskrbila je goste, skupljala bobice u šumi i htjela navečer trčati u selo.Odjednom primijeti kovrčave glave svojih starijih sinova, ali s njima nema mlađeg. Dugo su tražili Petenka, ali je nikad nisu našli. Od dječaka nije preostala ni kap krvi, niti ostatci odjeće.
Prošlo je četrdeset godina. Apronja je njegovala svoje unuke, zakopala rođake, ali ni trenutak nije zaboravila na Petenku. Domovine tuguju, smetaju i dječja duša luta negdje u nepoznatim prostorima. A Aprone sanja o tome kako dječak u bijeloj košulji ostavlja put između visokih kruhova.